Riptide by Donn Cortez — FB2 download

[Virginia Jacobs]

Riptide
(CSI: Miami, #4)
by Donn Cortez

🔰 Riptide ~ READ MORE 🔰

• Series: CSI: Miami, #4
• Language: english
• Publisher: Pocket Star
• First published: January 1, 2006
• Genres: crime, mystery, fiction, thriller
• Release date: July 25, 2006
• ISBN: 9780743480581 (0743480589)
• Author: Donn Cortez
• Format: mass market paperback, 352 pages

About The Book

The Miami Dade Crime Lab is called in to examine the body of a young woman who has washed ashore on an island in Florida Bay. Lieutenant Horatio Caine is quick to identify the probable murder weapon: a shark dart used by the navy as part of an experimental program to kill enemy divers. However, during the autopsy, Doctor Alexx Woods finds that the true cause of death was drowning; the dart was used postmortem. When another mangled body of a woman is discovered, Caine begins to suspect the worst. The unusual and violent nature of the crimes bears all the hallmarks of an organized serial killer — sexual predation, a great deal of preparation and a disturbingly distorted worldview. Now, the lieutenant and his team must race to piece together all the clues to stop the murderer before they can strike again.

MP3 Riptide download. PDF ebook Riptide by Donn Cortez buy for Mac on Dymocks. MOBI book Riptide.

[winningpost8]

The Symbolist Prints of Edvard Munch: The Vivian and David Campbell Collection – Elizabeth Prelinger – 9780300069525

[pranlin44]

Bilo je to ljeto prije nego što sam upisao fakultet. Imao sam devetnaest godina, živio sam s bakom u malom stanu na Trešnjevci jer su moji roditelji radili u Njemačkoj, a ja nisam htio ići s njima. Bio sam tvrdoglav, znao sam to i sam, ali nisam htio priznati. Baka je bila stara, imala je sedamdeset i devet godina, i svaki dan je išla u tržnicu, kuhala ručak, gledala sapunice i molila se Bogu. Nije puno pričala, ali je uvijek znala kad nešto nije u redu sa mnom. Znala je po tome kako jedem, kako spavam, kako se ponašam prema njoj. I tog ljeta, negdje u srpnju, osjetila je da sam nemiran. Nije me pitala što je. Samo mi je jednog jutra, dok sam pio kavu i gledao u prazno, rekla da u drugoj ladici njenog ormara, tamo gdje drži posteljinu, ima nešto za mene. Nisam odmah pogledao. Zaboravio sam. Bio sam mlad, bio sam glup, i mislio sam da je to neka glupost, možda čokolada ili stara fotografija.

Ali tog poslijepodneva, kad je baka otišla na misu, otvorio sam tu ladicu. I našao sam čarapu. Običnu, vunenu, smeđu čarapu, onu koje se sjećam s dna njenog ormara još od djetinjstva. U njoj je bilo pet tisuća kuna. Pete tisuće kuna. Za mene, tada, to je bilo bogatstvo. Nisam znao što da radim. Nisam znao zašto mi je to dala. Nisam je pitao. Samo sam uzeo taj novac i stavio ga u svoj novčanik, i osjećao sam se čudno, kao da sam ukrao nešto što mi nije pripadalo. Baka je te večeri samo rekla: “To je za tvoje knjige, za fakultet.” I nasmiješila se onim svojim nježnim, naboranim osmijehom. A ja sam kimnuo, iako sam već tada znao da taj novac neće otići na knjige.

Ne ponosim se time što sam napravio. Ali moram biti iskren, jer inače ova priča nema smisla. Te noći, dok je baka spavala, sjeo sam za svoj stari laptop i učinio nešto što nikad prije nisam. Otvorio sam stranicu koja se zove casino vavada. Ne sjećam se kako sam došao do nje. Mislim da sam vidio reklamu negdje, možda na nekoj stranici s filmovima, možda u nekoj grupi na društvenim mrežama. Ne znam. Ali znam da sam sjeo, registrirao se, i ubacio sto kuna. Bila je to noć kad nisam razmišljao. Bila je to noć kad sam htio pobjegli od osjećaja krivnje, od tog novca koji me pekao u džepu, od bakine dobrote koju nisam zaslužio. I tako sam počeo igrati.

Prvo sam igrao automate, one s voćem. Nisam znao pravila. Nisam znao koliko mogu dobiti. Samo sam pritiskao gumb i gledao kako se sličice vrte. Izgubio sam tih sto kuna u deset minuta. Nasmijao sam se sam sebi. Rekao sam si: “Eto, bar si probao.” Ali nisam prestao. Ubacio sam još dvjesto. Pa još tristo. I tako, sat po sat, noć po noć, novac je počeo nestajati. Nisam dobivao. Nisam imao sreće. Ali nisam mogao prestati. Nije to bila pohlepa. Bila je to neka vrsta bijega. U tom malom ekranu, u tim bojama, u tim zvukovima, nije bilo baka koja me gleda s povjerenjem, nije bilo roditelja koji su me ostavili, nije bilo fakulteta na koji nisam htio ići, nije bilo budućnosti koje se bojim. Bilo je samo sada, samo ovaj trenutak, samo ovaj spin.

Treće noći, kad mi je ostalo još manje od tisuću kuna, dogodilo se nešto što me potpuno slomilo, a onda i spasilo. Igubio sam zadnju ruku na blackjacku, zatvorio laptop, i počeo plakati. Ne znam zašto. Možda zbog bakinog novca. Možda zbog sebe. Možda zbog svega. I tada, u toj tišini, začuo sam bakine korake. Ustala je, došla do mog kreveta, sjela na rub, i uzela me za ruku. Nije me pitala ništa. Nije me grdila. Samo je rekla: “Znam da si potrošio. Ne brini. Novac dođe i prođe. Ti si moje bogatstvo.” I tada sam shvatio koliko sam glup. Shvatio sam da sam izgubio nešto što nije bilo moje, ali da nisam izgubio ono najvažnije, jer me baka voljela bez obzira na sve. Tog trenutka sam joj sve priznao. Sve. I ona me samo zagrlila i rekla da je znala, da je cijelo vrijeme znala, ali da je čekala da sam shvatim.

Nisam prestao igrati odmah. Ali počeo sam igrati drugačije. Počeo sam igrati s novcem koji sam zaradio, a ne s njenim. Počeo sam raditi preko ljeta, u jednom kafiću na Jarunu, i svaki bih tjedan odvojio malo za igru, i malo za štednju. I jednom, u kolovozu, kad sam radio jutarnju smjenu i kad je baka bila kod doktora, sjeo sam na pauzu i otvorio casino vavada na mobitelu. Nisam očekivao ništa. Samo sam htio malo odmora. I tada, u jednoj igri s progresivnim jackpotom, dobio sam nešto više od sedam tisuća kuna. Nisam vrištao. Nisam plakao. Samo sam sjedio, gledao u ekran, i mislio na baku. Na njen novac koji sam potrošio. Na njene riječi. Na njen zagrljaj.

Vratio sam baki sve što sam potrošio, i još više. Kupio sam joj novi televizor, onaj veliki, jer je njen stari bio iz osamdesetih. Odveo sam je na more, u Opatiju, jer je cijeli život govorila da bi htjela vidjeti more još jednom. I platio sam prvu godinu fakulteta, ne sve, ali dovoljno da počnem. I osjećao sam se, prvi put nakon dugo vremena, kao da sam nešto napravio kako treba. Ne zbog novca. Zbog toga što sam se suočio sa sobom. Zbog toga što sam priznao grešku. Zbog toga što sam naučio da sreća nije nešto što ti padne s neba, nego nešto što moraš zaslužiti.

Danas imam dvadeset i pet godina. Završio sam fakultet, radim u marketingu, i baka je još uvijek tu, ima osamdeset i pet, i još uvijek ide u tržnicu, i još uvijek gleda sapunice. Ponekad, kad je posjetim, sjednemo zajedno, i ja joj pokažem neku igru na mobitelu, i ona se smije i govori da je to glupost. Ali zna. Zna da sam tamo naučio nešto važno. Ne o kocki. O životu. Naučio sam da je svaki gubitak prilika da naučiš nešto, i da je svaka pobjeda samo trenutak. Naučio sam da je najvažnije znati kada stati, i znati kome se vratiti. I naučio sam da casino vavada nije mjesto gdje sam izgubio novac. To je mjesto gdje sam pronašao sebe. I to je dobitak koji ne mogu izmjeriti u kunama.

[投稿者]

投稿